-Piše: Boris Jovanović

Čujem li to plač, pištanje i lelek što gore prolama? Čujem li to jerihonske trube i srceparajuće ojkanje i dubinski plač Jeremijin...

Šta se to desi veselnicima vječnoga Milašina koji i dalje stoluje na sopstvenoj kokainskoj gori... Što li se razmahuju crveni barjačići sa resama od utuljenog zlata...

Što li je, zaboga, spopalo jurišlije i doglavnike, pa prosipaju muške suze teže od kamena koji sve pamti, ma ne pamti ovakav posijek i očaj... Od koga li su se prepali dični junaci, od koga li brane svoju verziju države, što li to rade komitetski superheroji tvrđi od kamena stanca, žilaviji od hrastovih žila... Kakva je muka na njih, a bili su radosnici i srećnici...
Šta im je palo na glavu, šta im je sa ukrivo nasađene glavurde svalilo nakrivo nataknutu krunu... Slute li oni neko veliko zlotvorje, boje li se svojim prepunjenim mješinama i svojim prekipjelim ćesama... Mora li se ovoliko i ovako žaliti ono što svuda dođe i prođe, pa je eto prošlo i ođe iako su mislili da je vječno...

Brane li oni državu ili se opet maskiraju lopovskim maskama na kojima je našarano državno znamenje... Što uzalud burukaju i urliču kao da je nebo palo na poharanu zemlju, kao da je plava pučina presahnula... Kao da im nikad neće svanuti nakon one izborne noći...

Kao da nikada više neće biti izbora. Kao da na izborima moraju samo oni pobjeđivati...

Da su znali, ukinuli bi izbore, kao što su ukinuli sve što su mogli, osim izbora...

Da su znali, mogli su se proglasiti bezizbornim pobjednicima kao što su se proglasili čuvarima države, gordim i zornim suverenistima, jado moj! A svi znamo, pa i oni znaju, šta čuvaju i zašto kojevitezaju... Čuvali bi državu kao i dosad, samo kad bi mogli...

A sačuvali su je kao što se onomad čuvalo zadružno magarence... Ponijela ih, može biti, krvoločna ljubav prema izdašnoj majčici koju su više puta izvodili na pazarište u ime roditeljske ljubavi... Može biti i da su izgubili zbog viška ljubavi... Ne valja previše voljeti, a oni previše vole. Sad šta vole, nije ni važno... Stoga zgomilani i zabarjačeni podsjećaju na ostavljene ljubavnike... Neko im, kažu, preoteo samo njihovu ljubav, neko im je digao ispred partijskog oltara... Kao da niko nema pravo da voli, osim njih... Kako su je voljeli, bolje da su je mrzjeli. Lakše bi joj bilo. Bilo bi na njoj manje sramotnih uboja, manje razderotina i oguljotina, manje krvavih podliva i mnooooogo manje beskrvne sramote... Od velike ljubavi, od crne ljubavne strasti, sve im se pobrkalo, a naročito lopovski račun. Sad ne mogu da salduju, da sravne, da naprave popis... Zateklo ih.

Kao što zora zatekne ljubavnika i lopova. Bili u tuđem krevetu, pored svog plijena kad je neko upalio svijetlo. Treba sakriti golotinju, zakloniti lopovsku sramotu... Treba udarati u lelek i talambase dok se prikriju krvavi tragovi do razbojničkih pećina i šišnjarskih jama... Zato im je Dritan-četnik i mali Draža. Zato se nadaju da će postati Kalabić. Zato dupeglavo pjevaju ustaške pjesme i kliču Jovi Kapi... Zato bi nas sve u traktore...

Zato im ljepotica iz Berana sa cetinjskim naglaskom bilduje patriotizam, kao da je patriotizam u gaćama, kao da nema ništa sa srcem. Zato se nadaju da će mržnja pobijediti, a sve u ime domoljublja... Ili ubeućeni misle da je sve ovo ružan san, mnogo ružniji i od njihove ružnoće...

(Autor je književnik)

---